njegov rodjendan

Ne znam da li da pisem ono kao da sam hrabra i ta sranja, ili da pravo stanje kazem.
Razmishljala sam dugo. Htjela sam jednostavno prvo da ranije pishem, al onako skontam , pa shta cu radit posle, a ne truje mi se bash onim konjskim tabletama. Sinoc su me jebiga odalamile.
Osjecaji mi se brzinom svjetlosti mijesaju, Trenutno ne place,sinoc jesam. Milijun puta sam rekla, jer to istiniski i osjecam, nije sto se meni sve ovo izdeshavalo, bila sam ja i bez njeg, vec jednostavo me boli sto ga vishe nema, shto ne dise, ne zivi, shto su svi tu, samo on nije. Juce  mu je bio rodjendan.
Mozda se sledeceg njegovog necu ni sjetiti na vrijeme, ko zna, al ovaj , prvi je i puno boli.
Samo kada se sjetim onog njegovog maila, zadnjeg, i momenta kad sam ga vidjela kad je dosao, poluotovrenih ochiju , zeljnih zivota , onako blijed i vec sitan u licu.. imala sam osjecaj da nije zelio da ga vidim takvog, jer mi je  nesto drugo obecao, Tu sliku mjesecima pokusavam izbacit iz glave, samo iz razloga sto ga poznajem, i ne bi volio da ga se takvog ikad sjetim. A nikog prije njega nisam vidjela kad je otisho, nikome nisam nit ikad vishe zelim, birati mjesto i sanduk. Taj dan i sebe sam s njim sahranila, Mene one vise nema.
Sada kad vracam film unazad ( mada to ne volim da radim i max. izbjegavam ) koliko god da boli, opet sam ponosna na sebe, vjerojatno i on, bar sta se tice toga kako sam to sve podnijela i kako nikakvu glupost nisam napravila. Bila sam uvjerena da to, poslije svega , pri zdravoj pameti necu prezivjet. Ali eto, koliko god zivot da je jeben i surov, ipak je cudo. Izgleda da je stvarno cinjenica ono.. Bog ti daje onoliko breme koliko zna da mozes ponijet… mada ovakvo nikome nikad ne treba da daje. 

 

 
 
 
 

 

saisongaillard
ranjena , hrabra , izdrzljiva , promjenjljiva! to sam ja madamm Sainsongaillard ....

Komentariši